Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
23. kolovoza 2017.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

kolumna Krumpira, gospodo

Snimio Vedran KARUZA / Nl arhiva
Snimio Vedran KARUZA / Nl arhiva
Autor:
Objavljeno: 16. travanj 2017. u 16:15 2017-04-16T16:15:00+02:00

Baranja je nama daleko i kad nam je na dohvat ruke. Dovoljno je znati da je ima, da je rodna i da je velika

Kraj svih Alvareza i Ramljaka, kraj Andrije Jarka kojeg su poput kakve ptice zloslutnice poslali da izvještava ispred Agrokorova tornja, kraj potpredsjednice Vlade koja neoprezno u mikrofon kazuje otprilike da se uz sve lexove i opet moramo moliti Svetom Anti i da se samo u njega uzdamo, vijest u Dnevniku da smo vratili tamo neki mladi krumpir Egiptu, jer je pošiljka nevaljala, prošla je skoro pa nezapaženo. Krumpir vratili Egiptu!?

Lako moguće da ste ostali u čudu, jer pojam niste imali da uvozimo krumpir, kamo li iz Egipta, šlepere i šlepere. To je ta slobodna trgovina, lako moguće da vam je kazao na to tko bolje informiran, čudeći se vašem čudu zbog spoznaje da i u Egiptu ima krumpira koji raste samo zato ne bi li završio na hrvatskoj trpezi.

Ali, začudno je svejedno to kad shvatiš da bi ovoga Uskrsa na stolu moglo biti svega i svačega, i mlade janjetine i mlada krumpira, i rotkvice i šparoge, i jaja tvrdo kuhana i šunke, a da ništa od toga nema, štono bi se reklo, domaće dokumente, osobnu iskaznicu našu, ili putovnicu, već je sve došlo pitaj Svevišnjeg otkud. Jest, Stvoritelj neba i zemlje je nesumnjivo imao namjeru da smo svi njegova djeca, ma je li imao namjeru da je svud isti krumpir njegov!? Sve se nešto čini da i nije, barem ne na ovakav način.

Baranja. Baranja je nama daleko i kad nam je na dohvat ruke. Daleko nam do nje putovati, daleko nam je o njoj misliti, dovoljno nam je znati da je ima, da je rodna, da je velika, da bi mogla nahraniti milijune ljudi.

Pišta je iz Baranje. Zapravo, iz Splita je, Mađar, a Splićanin, Baranjac rođeni. Sve se to može. Sve je to moglo. Moglo je i to da mirovinu zasluži u splitskom škveru i da je veliki prijatelj jednog običnog Marka, Hrvata iz Hrvatske, ili pak prijatelj Tomo iz Iloka. Pa bi se našli oni i češće nego li obavezno na Pištin imendan, pa bi Pišta pričao o Baranji. Sve češće i sve nježnije kako su godine prolazile i kako se starilo.

Na koncu, dogodilo se što se moralo dogoditi. Kupio je Pišta u Baranji komadić zemlje, sklepao kućicu i sad je više tamo nego 'doma' sa suprugom koja je nekako, makar i sama bila Mađarica, zavoljela more i više od ravnice. Pišta više voli zemlju, dok kuje planove o velikoj nekoj proizvodnji, više onako da opravda što je tamo, nego što uistinu vjeruje da će od planova išta biti. Dovoljno je njemu da ima kućicu i šljivik pred njom da ga gleda. Još samo da navabi prijatelje morske da dođu pa vide tu divotu. Ali, daleko im je. I razumije ih nekako.

Vrag će ga zapravo znati kako je Pišti uistinu kad u Baranju dođe. Bit će da mu srce od sreće naraste najprije toliko da se prepast moraš da mu ne pukne, da bi se onda ispuhalo kao probušena lopta kad shvati da je nekad drugačije bilo. Kad shvati da je bilo ljudi, da je bilo vreve, da je bilo života, da se radilo, da se sadilo, da se bralo, da su živjeli tu u zajedništvu mnogi, a sada su kuće mahom prazne. S jedne strane ljepota, s druge, ha, s druge to što je, sadašnjost neka.

Obitelj Filakov čini mladi neki svijet. Otac Stipo je u snazi, a sinovi njegovi pogotovo. Nemaju, dojam je, straha od ničega. Računaju, sve se čini, kako se radom svaka nevolja da pobijediti. Ući u njihov staklenik najveći, nadnaravno je neko iskustvo za nevježu neku. Uđeš, a ono more paprike! Malo žuta, malo zelena, malo ljuta, malo slatka. Kraj glave zuje bumbari koji papriku oprašuju, odozgo pada kišica sitna koja papriku natapa. Nije to staklenik nego apoteka, najveća koju si ikada vidio. A onda te priča svejedno odvede ka aktualnom.

Na stranu Konzum i Agrokor, dobavljači i trista drugih čuda. Priča, naime, laika jednostavno dotjera do toga da danas sutra tim manje može shvatiti zbog čega uvozimo krumpir iz Egipta kad imamo Liku i Međimurje, zašto uvozna paprika, rajčica, krastavac kad imamo Filakove i Baranju, zbog čega nema više seljaka koji tove svinje, a pamtiš da je to svaka poštena obitelj onomad radila. Slobodna trgovina? Liberalno tržište? Ili je to samo priča o državi koja nikako da profunkcionira, koja se 25 godina ni puberteta nije dokopala.

Slušaš brojke neke velike, o tonama proizvoda, o troškovima, o ulaganjima, o kreditima i ne možeš se načuditi koliko je sva ta postavka domaće poljoprivrede nakaradno postavljena. Imaš dojam da taj seljak živog novca nikada u rukama nema.

Što dobije uloži dalje, diže kredite makar mu roba nije plaćena, plaća svoje radnike, a da ne zna ima li otkupa, slaže bilancu na neviđeno ovisan o koječemu, od poticaja do vremenskih prilika, nesiguran posve.

Netko kao da to čini namjerno, netko tko ne želi ni selo ni seljake. Pa nam je selo daleko i Baranja isto, makar bi nam trebali biti nikad bliže. Daleko nam je zemlja koja ima more paprike, reske, ukusne i okusom nalik na onu što se za djetinjstva kusala uz fetu kruha i paštete. Za to sve rastočiti moraš biti majstor, ili neki podmukli tip.

Elem, na malim ekranima vijest o krumpiru kojeg smo vratili Egipatu jer kvalitetom nije bio valjan. Na drugom kanalu stočar koji može ključ u bravu ako ostane bez posla s Agrokorom. U novinama članak u kojem se veli da ne dolazi krumpir samo iz Egipta, već i iz Italije i Cipra. To ovaj mladi krumpir. Starog najviše uvozimo iz Nizozemske, Njemačke, Francuske. Mi pak izvozimo svoj u Bugarsku, Mađarsku, Sloveniju, Crnu Goru, Rumunjsku.

Jest, lijepo je da krumpir slobodno putuje i da se s njim slobodno trguje, ali gdje je tu naš čovjek koji od zemlje živi. Nešto je opako otišlo u krivo, na zemlji za koju je onaj neki japanski veleposlanik još 70-ih prošlog stoljeća, nakon što je Baranju vidio, kazao da bi s tim Japanci pola Europe hranili. Prije toga je samo mudro šutio dok su, u doba crnog socijalizma, šarani sami skakali u tanjur, polja bila bogata urodom, a vinogradi davali grožđa i grožđa. Nešto je tu opako otišlo u krivo.

A opet, šta je koja tona krumpira nasprama Alvareza, Ramljaka i premijera kojeg štovatelji i s tajnim agentom 007 uspoređuju zadnjih dana. Ništa! Baš ništa. I lako nama. Ima tajni agent, a ima i Sveti Ante da riješi što agent ne može. Riješit će stoga oni i tamo neku poljoprivredu, jednom kad im obaveze dozvole. Do tad valja se nadati da će Egipćani dignut kvalitetu da nam za Uskrs ničeg ne pofali.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka