Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
19. studenoga 2019.
Na kraju krajeva Siniše Pavića

blog ’Ko se dima ne nadimi

Foto Arhiv NL
Foto Arhiv NL
Autor:
Objavljeno: 15. travanj 2014. u 18:06 2014-04-15T18:06:00+02:00

Mehanizmi koji bi svijet trebali učiniti, ako ne boljim, ono mrvicu urednijim, ne koriste se. Malo tko vjeruje da se isplati boriti za principe, ako veća lova nije u igri

Ima zgrada koje imaju uveden plin. Zgrade s plinom imaju plinske bojlere. Plinski bojleri su taman takvi da i zakonski u godini, jednom, ako nije dvaput, mora navratiti dimnjačar da ih pregleda. Zgodno je to, to da ti navrati dimnjačar, da se uloviš za dugme i da promisliš kako garant neku sreću dijeli, makar da će mu pričuva uredno sve to srećonoštvo platiti. Sreća je valjda i to da bojler radi kako valja, da se nitko ne guši, a i da nije bilo dugo nikakvih plinskih eksplozija po crnim kronikama.

 U ovu zgradu od sedam stanova dimnjačari već pet godina dolaze u paru. Ko u onom legendarnom češkom filmu »Selo moje malo«, jedan je manji, stariji i zdepastiji, gazda, a drugi mlađi, viši, šutljiv i šegrt. Tu, na žalost, barem u ovoj priči, sva sličnost sa Česima prestaje. Jer dok su junaci Menzelova filma simpatični neki i humorni likovi, ovdje je onaj manji ekstremno nesimpatičan. Ali plin je to, vrag je to, pa da ne bi bilo ne lezi vraže, pristaje siroti plinski neznalica na sve. Jest, doduše, malo je čudna brzina u dvojca, ta navika da se oko bojlera zadrže ma ni minutu. Malo je neobično da taj neki aparatić, što ga brzo vade, a još brže spremaju u torbu, niti pišti, niti šišti, niti svijetli, niti išta. Sve je malo čudno, ali dok ne pale šibicu kraj plinske instalacije da vide gdje curi, dobro je. I da je račun viši od kakvih 80 kuna po stanu, dala bi im pričuva. Zapravo, jamačno ništa tu ne bi bilo vrijedno sumnji i patnje da se život i opet nije za to pobrinuo. Momci su, odnosno onaj manji što hini glavnog u paru, počeli otaljavati posao. Najave se tada i tada, pa ne dođu. Pa ih zoveš, kažeš bi li moglo sutra, oni opet dogovore termin i opet ne dođu. Bit će da imaju posla. Ili da im je 80 kuna malo. Ali, kad se treći put bježalo s posla – jer momci ne rade dalje četiri, pet – a oni opet nisu došli, stvari su se zaoštrile.
 

– Meni je na ovom računu nešto sumnjivo – kazala je predstavnica stanara spomenute zgrade od sedam stanova. 

  Prekršajna prijava

Sumnja ju, međutim, posve netipično za hrvatske prilike, nije natjerala na verbalni rat s dimnjačarskim dvojcem, ili štogod još gore. Sustav se ovdje testirao na posve legalan i legitiman način. Put gradske skupštine krenuo je mejl, pismo kojeg je, vjerovali ili ne, netko pročitao. U pismu sumnja u opravdanost visine propisane cijene dimnjačarske usluge. U srcu posvemašnja skepsa da će itko ikada na mejl odgovoriti. No, nije prošlo ni mjesec dana, stiže ljubazan odgovor koji otprilike kaže – kontaktirat će vas naš komunalni redar za dimnjačarstvo! Za koji dan, eto ga! Brz, okretan, savjestan, predan. Pita račune unazad pet godina, citira propise, uspoređuje uslugu s onim što je naplaćeno, navraća da vidi ima li taj bojler nekakve odvode, rupice i pitaj svevišnjeg što, ili je sustav zatvorena tipa. A onda progovara – gospodo, vama već godinama naplaćuju nešto što uopće ne rade! U pet godina za svakog posjeta, a bilo ih je dva na godinu, dimnjačarski duo je svom gazdi donio više novca nego li je bilo usluge. Pisalo se da se mjerilo ono što se mjerit nije moglo, kad se dolazilo drugi put zanemarivao se propis po kojem drugi posjet za isto mjerenje stoji dvostruko manje nego prvi put, a nitko nije vodio računa ni o tome da su se propisi u tih pet godina mijenjali taman tako da su dva posjeta u godini pala ne jedan obavezan.

 Okretan komunalac tu ne staje. Napisat će, kaže, prekršajnu prijavu protiv dimnjačara, napominjući kako se i koncesija dimnjačarska gubi nakon pet prijava koje se pokažu opravdanim. »Znate, u pet godina koliko radim ovaj posao, vi ste druga osoba koja je podnijela prijavu«, govori. Druga!?

 
 Priča, atipično za hrvatske prilike, ima, hm, sretan kraj. Gazda šalje novog posilnoga da pred komunalcem i oštećenom strankom prizna propust. Preplaćeno će, navodno, biti vraćeno. Kriv, dakako, nije gazda, nego djelatnici, makar je takva formulacija dobrano iživcirala predstavnicu stanara. Zadovoljan i komunalac, jer je u pet godina zadovoljnim učinio ne jednog, već čak dvojicu sugrađanina. Zadovoljni svi, jer sustav funkcionira! Funkcionira, makar nitko ne zna koliko to zgrada ima u bližem i daljem susjedstvu u kojima stvari i dalje funkcioniraju tako da se naplati svašta, i ono što se odradi, i ono što odrađeno nije.

  Socijala i socijalna država

Samo, nije ovo priča koja ima želju razapeti dimnjačare. I u njih je kao i kod drugih, tako da nisu svi isti i da ima onih koji sve rade kako valja i onih koji bi do novca prečacem. Ali ovo je priča koja u velikoj mjeri jest slika stanja u koje smo zapali. Od vrha do dna pravila su tu da se krše i ne poštuju. Zakida svatko svakog gdje god može, od mesnice do Markova trga, zakoni su tu da ih poštuju nepopravljivi naivci, a nepovjerenje u svakoga je sveprisutno pa sve da je učitelj, doktor ili pop. Potreba da sami izučavamo hrvatsko zakonodavstvo da bi otklonili sumnju da nas se mulja, nikad nije bila veća. Korektna usluga se zapravo više ni od koga ne očekuje. Od vrha do dna sve je invalidno, lažno, diletantski.

 No, još je začudnije to što smo svi pristali biti sudionici u toj igri. Mehanizmi koji bi svijet trebali učiniti, ako ne boljim, ono mrvicu urednijim, ne koriste se. Malo tko piše gradskoj skupštini, malo tko piše prijave, malo tko zove u pomoć komunalce, malo tko vjeruje da se isplati boriti za principe, ako već neka velika lova nije u igri. Pristali smo na to da je glib i da po njemu gacamo pa će neko dublje potonut, neko malo manje, a to što ćemo svi po glibu zavonjat', na to smo se odavna navikli. Taman da se možemo žaliti na sustav i njegovo funkcioniranje. A premijer veli – tko ruši povjerenje u sustav, mora odmah otići.

 Tako je to u nas. Taman tako da je vijest nad vijestima, pored svega što nam se događa, bila ona o Švedskoj gdje kane radni dan skratiti na šest sati. U nas bi ga dužili, tamo se krati, u nas ga ne bi platili, tamo će ista lova bit za kraće radno vrijeme, u nas je socijala, tamo je socijalna država. Kako, zašto i može li neki lumen iz Švedske doći više k nama pa da sredi ovo naše društvo i društvance!? Kako, na koncu tamo funkcioniraju dimnjačari i je li ikad zabilježen slučaj da ih je prijavio netko zbog nečeg!? Tisuću kako, tisuću zašto, a odgovor u nas samo jedan, skoro pa grčićhajdašmrsićmilanovićevski – eto zato!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.