Godine su bile one mrvu zajebane. Znajući kako imaju sina koji se ima običaj ozlijediti i kad vezice na cipeli veže, roditelji su dobrog Niku odlučili poslati rodbini u Ameriku. I legitimno je to, jer kako lijepo poručuje grafit na zidu Draškovićeve ulice u Zagrebu – nisu svi za sve. Bit’će zato sve za Niku bolje kad otkrije Ameriku, vjerovali su mu starci. Jedina je nevolja bila kako će pehist poput njega uopće u Ameriku stiću, hoće li, recimo sjesti u krivi avion pa završiti tko zna gdje. A kada su još shvatili da jedina avionska veza ide preko Beograda, starci su se Nikini smrzli skroz.

I bogami, što je tražio, kruha, kruva, hleba te sućutan smješak prodavačice.

To je ono čega se recimo može čovjek sjetiti kada se povede priča o jeziku, ili o onom o čemu govori Deklaracija o zajedničkom jeziku. Drugo čega se sjetiti može je objava kandidata za predsjednika Srbije Ljubiše Preletačevića Belog da ga podupire 651 javna ličnost. Poučen povijesnom zbiljnošću dakako, očekuje čovjek da će na listi naći ime nekog srpskog Stojka Vrankovića, ili Antuna Vrdoljaka, neku braću Kovač, gdjekojeg Thompsona. Možda se pojavi i kakav njihov Toni Kukoč koji će kasnije sve po spisku skinuti s nebesa onom tko ga je na popis stavio bez pitanja.

Nekada je u nas, sve tamo do postsanaderove ere jednostavno bilo dražesno objavljivati po novinama plahte s imenima uglednih društvenih radnika koji se ne libe stati iza svog favorita. Nizala su se imena k’o da ih se vadi iz telefonskog imenika, makar nikada nitko nije zabilježio slučaj da se zbog, recimo, Gorana Višnjića glasa za Marka, a ne za Janka. Doduše, bezbolna je to bila marketinška rabota. Nakon izbornog ciklusa ni vlastita im se mati nije sjećala da su ikad ikog podržali. Možda i zato u nas više toga nema.

Danas poznate ne stavljaš u proglas već ih staviš na listu, pa tko je uvjerenja da će ga Sandra Perković voditi ka sreći, neka glasa za listu na kojoj je njeno imen podno njenog vođe. Susjedi su se zato vratili korak natrag da bi zapravo otišli korak dalje. Jer, u Ljubiše tako bijaše potpora na kojoj su, kopipejstano rečeno: »Blek Stena, Hari Poter, Rodni i Del Boj, Šurda, Dr Strejndž, Klark Kent, Kasandra, Terminator, Dragiša Popadić, Paja i Jare, Asteriks i Obeliks, Poaro, Drakula, Vinetu, Pera Kojot Supergenije, Neo, Foks Molder, Dejna Skali, Gandalf Beli, Gandalf Sivi, Paja Patak, Porodica Topalović, Njeno visočanstvo Šiva, Kermit, Zoro, Legolas, Spajdermen, Betmen, Alisa iz zemlje čuda, Forest Gamp, Dart Vejder, Kapetan Amerika, (Vozi) Miško, Kapetan Džek Sparou, Pobesneli Max, Homer Simpson, Stanlio i Olio, Čak Noris, Duško Dugouško, Džefri Lebovski, Petar Pan, Barbi i Ken, Džon Rambo, Bolek i Lolek, Kvazimodo, Frodo Bagins, Brzi Gonzales, Drakula, Sunđer Bob Kockalone, Super Mario, Fifi i cvetno društvo, Luk Skajvoker, Indijana Džons, Roki Balboa, Mister Bin, Pera Detlić, Atomski Mrav, Teletabisi, Mornar Popaj i Oliva, Fleš, Vinsent Vega, Srećko Šojić, Spok, porodica Kremenko, Pokojo, Hulk, Šeldon Kuper, Dedpul, Popara, Šerlok Holms, Ajron Men, Vito Korleone, Stevica Kurčubić, Ilija Čvorović, Nikoletina Bursać, Trakor Tom, Obi-Van Kenobi, Iznogud, Džoni Bravo, Čarli Braun, Valter, Pipi Duga Čarapa, Erik Kartmen, Supermen, Tarzan, Mirko i Slavko, Bart Simpson, Vulverin, Čiko, Grupa TNT, Džejms Bond, Aladin, Čarobnjak iz Oza, Hogar Strašni, Tom Sojer, Prle i Tihi, Skubi Du, Robinzon Kruso, Old Šeterhend, Mandrak, Lale Gator, Zvončica, Deda Mraz…«

Uf, teško je i za kopipejstanje, a kamo li za napisati »normalno«, književno. A opet, nekako razumljivo, osim možda onog što se Skockalone zove, tim više ako čita generacija koja je čitala stripove ispod klupe onda kad ih se štampalo u Gornjem Milanovcu. Na stranu i to, ma ne bi bi li bilo divno da uistinu ima junak kojem će ruku dati Ilija Čvorović, ili Bart Simpson, kandidat koji će pod svoje skute uzeti i ulickanog Mandraka i mrvu prenježnog plavušana Flasha Gordona, a onda bucmastog Kremenka i iritantnu Fifi s cijelim cvjetnim društvom. Nikog nema tu da viče »i moj brat također«, sve neki papiranati likovi, ali su zato na gomili moćni. Vozi Miško! Nadčovjek, a ne lik! Antipolitika!? Brate, ako i je, zabavna je, a to u ova tmurna vremena nije malo. I razumljivo je, skroz. Da pameti u »prave« politike ima odmah bi se s anatipolitikom zbližila.

Autor ovog teksta imao je baš ovih dana, posla radi, prigodu razgovarati s kandidatom za predsjednika Srbije, s Minjom Subotom koji je došao u Zagreb na rođendan prijateljici, a onda i sa Slovencima koji su izmislili digitalnu nadgrobnu ploču. Razgovara se bez prevoditelja lako, ali se ruke tresu kad se o tom piše. Jer, ako ne napišeš tekst tako kako ljudi govore, izgubit će neke rečenice na moći i draži, a ako ostaviš sve onakvim kako se izreklo, navalit će gomila onih koji sve podnijeti mogu, ali ne i upliv zerce drugačijeg u naš jezični – da je samo jezični – prostor. Pa radiš kompromise, rastežeš se koliko možeš između nepisanih zabrana i pravila, između hleba i kruva. A sve zalud, jer uvijek se nađe bar netko tko će u svemu tome prepoznati samo jugokomunjaru. A ono žal za Mandrakom. I činjenica da Pajo Patak, kako god okreneš i što god da činiš, nikad neće bit Paško Patak. Inače, Niko je odletio gdje je odletjeti trebao, a bome se i vratio kući i to sa suprugom. Bojazan da će se ozljediti i kad vezicu veže nije nestala, no najgore je iza njega, tako mu svih doboša Darkwooda.