Vlakom Imperial Majestic na carsko putovanja od Beča do Opatije

Ljetovao sam u Opatiji na preporuku prijatelja, i tako, ustvari slučajno, saznao da su ovamo dolazili car Franjo Josip i njegova supruga Sissy. Ovaj je kraj prekrasan i nije bilo druge nego uvesti i ovu destinaciju 

Putovati bez gužve, stresa, živciranja, već onako ugodno – carski… Može se u vlaku Imperial Majestic koji je za vrijeme sajma ITB bio izložen u Berlinu. Povijesni vlak bio je mjesto predstavljanja i projekata Turističke zajednice Kvarnera, Kvarner food i Kvarner gourmet, gdje su brojni posjetitelji i sudionici najveće svjetske turističke burze isprobali sjajan spoj carskog vlaka i kvarnerskih delicija. Ovaj jedinstveni vlak dva puta godišnje dovodi goste iz Beča i u Opatiju, a osim njega, i njegov vlasnik Gottfried O. Rieck ima sasvim neobično životnu priču. S nama ju je podijelio u ugodnom ambijentu jednog od carskih vagona… 

  Pojasnio je kako je početna stanica vlaka uvijek Beč, a putuje do destinacija koje su na neki način adekvatne za pravo carsko putovanje – do Linza, Salzburga, Innsbrucka, Graza, Kitzbühela, Münchena, Opatije, Praga i Budimpešte. Riječ je o luksuznom čarter-vlaku, drugom najluksuznijem na svijetu koji rangiraju bolje čak i od legendarnog Orient Expressa. 

  Na pitanje kako je vlak doveo u Opatiju kazao je, pak, kako se u staru damu sasvim slučajno i na prvi pogled zaljubio. 

  – Ljetovao sam u Opatiji na preporuku prijatelja, i tako, ustvari slučajno, saznao da su ovamo dolazili car Franjo Josip i njegova supruga Sissy. Ovaj je kraj prekrasan i stoga nije bilo druge nego uvesti u intinerer i ovu destinaciju, rekao je O. Rieck. 

 Kako je nastao vlak Majestic Imperator? 

Kako vidite turističku perspektivu Opatije? Što treba popraviti ili poboljšati?

  – U Hrvatsku sam se odlučio dovesti vlak jer je doista jedna od najljepših zemalja svijeta i mislim da se može napraviti puno više. U Opatiju dolazimo dva puta godišnje, doduše ove godine ćemo doći jednom zbog promjena u tvrtki. No vjerujem da bismo u 2014. mogli napraviti i više dolazaka ako bude potpore od strane hotelijera i lokalne turističke branše. Što se Opatije i Kvarnera tiče, potencijal je tu, okoliš je bajkovit, a i ljudi su vrlo gostoljubivi, čovjek se osjeća doista kao kod kuće. Mislim da potencijal postoji i stoga što turisti danas počinju odlaziti više na kraća putovanja. Moramo još samo ljude još dodatno motivirati. Važno je da se regija okrene prema gostima bolje platežne moći, masovni turizam vam ne treba. No to se postiže samo vrhunskim servisom, savršenim transportom i sličnim. Ako svi zajedno radimo, ovaj proizvod ima budućnost. 

  – Kako sam prije radio na željeznici, znao sam da je postojao carski vlak i doista mi je bila velika želja napraviti njegovu repliku. U realizaciju svog, rekao bih sna, krenuo sam otkupivši jedan stari vagon, kompletno ga rastavio i kontaktirao tvrtku u Češkoj koja je nekad radila vlakove. Oni su po tim dijelovima i nacrtima originalnog carskog vlaka uspjeli rekontruirati vlak Franje Josipa. Do sada tako imamo šest vagona, a upravo se radi njih još pet. Pazili smo i na unutarnje uređenje pa smo tako nabavili zavjese iz radionice koja je napravila zavjese za carsku palaču Schönbrunn. Radi se o posebnom tkanju koje čak dolaze vidjeti učenici tekstilnih škola. Jedan od izložaka koji se u vlaku mogu vidjeti je i originalna zavjesa s nacionalnim grbom koju su postavljali na ložu u kojoj je sjedio carski par prilikom svakog posjeta državnoj operi. Taj je komad platna pokazivao ostalima da ondje sjedi vladar.  

Habsburg aukcija

Je li taj povijesni artefakt poklon države ili? 

  – Ne, kupljen je. Naime, jednom godišnje se kod nas održava takozvana Habsburg aukcija. Redovito joj prisustvujem i pokušavam naći nešto za vlak. Na tim sam aukcijama s godinama uspio naći doista zanimljivih predmeta koje smo uklopili u interijer vlaka tako da se doista može reći da Majestic Imperator nije samo običan vlak, odnosno prijevozno sredstvo, već i putujući muzej. 

 Što se još u Majesticu može vidjeti?

  – U jednom vagonu imamo originalnu salvetu kojom si je Franz Joseph 7. rujna 1867. obrisao usta i još ima fleku od kave. Tu se salvetu više nikad nije očistilo, ha, ha! Ali, to znači da u novom carskom vlaku imamo DNA Franza Josepha! Jako zanimljiv, posebno damama, je i izložak u vagonu Excelsior. Tamo se nalazi originalno ogledalo carice Sissy. Ogledalo je bilo u njenom salonu i posebno je jer je to upravo ono ogledalo ispred kojeg je Sissy uređivala svoju prekrasnu kosu. Zgodno je vidjeti kako danas gošće vlaka, kada saznaju da je to ogledalo carice Sissy, odmah pred njim krenu popravljati frizuru. Imam i jednu vizitku carice Elizabeth. Naravno, na njoj ne piše adresa, već samo ime i titula. Jasno, svi su znali gdje carica živi, nije trebalo pisati Schönbrunn 1 ili slično, ha, ha… 

 Zašto ste ustvari krenuli u cijelu tu priču, što vas je motiviralo?

 Koji profil gostiju unajmljuje vlak? Kolika je cijena najma?

  – To je čarter-vlak. U pravilu ga u najam uzimaju grupe za svadbe, konferencije, seminare i slično. Mogu se raditi i transferi. No imamo i ponudu za individualne goste, primjerice obitelji s djecom koji žele na put ovakvim vlakom. Za njih jednom mjesečno organiziramo putovanje na neko posebno događanje i za takav aranžman se kupuju pojedinačne karte. Inače, minimalno se u najam mogu uzeti tri vagona, a najam od Beča do Budimpešte stoji 22.000 eura. Za tu cjenu imate vlastiti privatni vlak. Tako je jedan poslovni čovjek znao sam za sebe unajmiti vlak. Vjerojatno mu je trebalo da se s vremena na vrijeme odmori s obzirom da je u svojim tvrtkama imao oko 340.000 zaposlenih. Ono što je po meni posebno u ovom vlaku je, međutim, i činjenica da se uvijek napravi ugodna, elegantna atmosfera, ljudi se druže, razgovaraju. Nevjerojatno je i da se, unatoč tome što se u vlaku održavaju i zabave, do sad ni jedan jedini put nije dogodilo da je netko nešto razbio.

  – Da bih na to odgovorio, moram se vratiti dalje u prošlost. Naime, kada sam imao 15 godina, rekao sam svojim roditeljima da želim završiti školu za vozača lokomotive. Moja majka mi je rekla – sine, ti si lud, to je užasno težak posao, radit ćeš noću, radit ćeš danju i nikad nećeš zaraditi novac. No, iako petnaestogodišnjak, majci sam odgovorio kako je to jednostavno odabir srca i kako ću to u životu raditi. I radio sam. Završio sam školu, u Državnim željeznicama sam krenuo na praksu kao električar i sa 18 godina sam počeo raditi. Dnevno smo znali na ruke prebaciti po nekoliko tona ugljena. Nisam, međutim, stao s obrazovanjem, stalno sam učio, krenuo u večernju školu paralelno s poslom te sam s 23 godine postao najmlađi vozač lokomotive u Europi na tadašnjim brzim vlakovima. I dalje sam se obrazovao te došao do kvalifikacija potrebnih za direktorsku poziciju, no i dalje sam ostao u lokomotivi jer mi se to sviđalo, ha, ha…

Šefovi su govorili kako s takvim kvalifikacijama ne mogu voziti lokomotivu pa su moji roditelji morali iskoristiti svoje veze, ne da me se unaprijedi, nego da ostanem na tom mjestu, kako sam i želio! Protekciju sam iskoristio kako bih ostao radnik, ha, ha… Nakon 18 godina vožnje lokomotive, sam došao u Beč u glavnu direkciju Austrijske željeznice gdje sam postao operativni menadžer za sve lokomotive u zemlji, njih preko 300, i bio sam šef oko 100 vlakovođa. No taj menadžerski posao mi se manje sviđao. I tada… Tada dolazi povijest. Naime, jednog dana mi je jedan prijatelj rekao – ti znaš sve o željeznicama i vlakovima. Ali zašto jednom ne bi u vlaku organizirao neku dobru zabavu?! Gdje bi se moglo malo popiti, zaplesati, nešto slično kao u Orient Expressu. I ništa, na temelju tog prijedloga uhvatio sam se priprema. Pola godine sam tražio vlak, organizirao dolazak umjetnika, hrane i ostalog. I konačno se 20. listopada 1990. ta famozna zabava održala i bila stvarno jako uspješna. Okupilo se više od 200 mojih prijatelja, imali smo glazbu, umjetnike na vlaku, i svi su se stvarno lijepo zabavili.  

Želio sam luksuz

Vjerojatno su tražili još?!

  – Naravno, odmah je bilo pitanja kada ću opet organizirati tako nešto, ha, ha… Inače, ovaj prvi vlak je vozio u Budimpeštu, a drugi put smo putovali za Prag. Upita je bilo sve više, ljudi su me zvali da žele takvu zabavu u vlaku i kako se to može dogovoriti i organizirati. Zbog toga sam se obratio direktno tadašnjem generalnom direktoru Austrijskih željeznica i pitao možemo li osnovati poseban odjel koji bi se time bavio, a ja bih bio na čelu. Sjećam se da mi je odgovorio kako nema potražnje za luksuzom i da to svi znaju?! Nije mi preostalo ništa nego osnovati vlastitu firmu te naći ili napraviti vlastiti luksuzni vlak. Generalni direktor mi je to dozvolio, uz uvjet da ne smeta u mom redovnom poslu u željeznicama. S tom idejom sam otišao k supruzi koja me pitala – možeš ti to? Složila se i tako smo 1991. osnovali vlastitu firmu. Od tada smo imali oko tisuću vožnji s najrazličitijim putnicima. Među njima je bio bivši američki predsjednik Jimmy Carter, potom jordanska kraljevska obitelj, Otto von Habsburg, španjolski princ Felipe s obitelji, Gernot Langes Swarovski i mnogi drugi.  

Poznati u Aziji

Jesu li gosti uglavnom Europljani ili?    – Imamo jako puno gostiju iz Azije, a i u azijskim medijima smo stvarno jako prisutni. Meni osobno je bio zanimljiv jedan članak u kojem su nabrojeni najpoznatiji Austrijanci. Mene su stavili na četvrto mjesto, iza Arnolda Schwarzenegera, Nikija Laude, stolnotenisača Wernera Schlagera. Dakle, vlak je u Aziji jako poznat. Najviše gostiju imamo iz Japana, Kine, SAD-a…  

 Kako se takve ture uklapaju u željeznički promet?

  – Svako putovanje se unaprijed prijavi, točno dobijemo vrijeme kada stižemo na koju stanicu, kada nema drugih vlakova. Računalno se prati gdje je koji vlak, pa tako i naš, kako bi ga se, ako treba propustiti neki brzi vlak, usporilo ili zaustavilo. Dakle, kao i svaki drugi vlak. 

 Kako reagiraju ljudi kada vide takav vlak na stanici?

  – Iznenade se! Osobito je zanimljiv uvečer kada zapalimo svijeće. 

 Reakcije su očito jako dobre, vlak je našao svoju publiku, gostiju je puno i sa svih strana svijeta. Sada kada pogledate na cijeli svoj životni put, biste li što mijenjali?

  – Ne bih. Potvrdu toga jednom su mi prilikom dali moji rođaci. Naime, s majčine strane obitelj je dosta imućna i taj dio obitelji je na nas uvijek gledao pomalo svisoka. No nedavno su mi rekli nešto što me dirnulo – kako sam uspio napraviti nešto počevši od nule, a kako su oni samo slušali roditelje i ostali na mjestu. Misim da je poruka jasna, težnja za ostvarenjem snova, pa makar se oni sastojali u tome da postanete vozač lokomotive, isplati se.